Jasminka Babić
–
Prije gotovo tri godine, prigodom svoje samostalne izložbe u splitskoj Galeriji Škola, Viktor Popović je otvorio novo tematsko poglavlje u svom radu. Reagirajući na samu lokaciju galerije Škole likovnih umjetnosti koja je smještena na rubnom području istočnog predjela grada poznatog pod imenom Split 3, autor je započeo seriju radova temeljenu na prikupljenoj arhivskoj građi vezanoj uz ovaj izuzetno značajan urbanistički projekt s kraja šezdesetih godina prošlog stoljeća.
Popović je sadržajno zagrabio u tu vrlo inspirativnu i zanimljivu temu povijesnog planiranja i razvoja grada, te posljedično razmišljanja o vrijednostima koje su u međuvremenu u potpunosti zanemarene. Ova tema čini se razložna uslijed trenutnog porasta interesa za navedeno razdoblje zbog međunarodne reevaluacije modernizma s područja tadašnje Jugoslavije, no razlozi Popovićevog interesa za navedeno razdoblje ipak su nešto složeniji. S jedne je strane Split 3 prostor njegova odrastanja te u tom slučaju memorija prostora ima vrlo osoban karakter. S druge je strane arhitektura visoke moderne potpuno u skladu s referentnim poljem njegovog interesa u području umjetnosti. No, dok razvoj umjetničke strategije u autoreferencijalnom prostoru umjetnosti možemo smatrati definiranjem vrlo osobnog umjetničkog identiteta, istraživanje živog urbanističkog prostora neminovno dobiva širi društveni kontekst. Odluka da za rad koristi primarno arhivske materijale u Popovićevom slučaju govori o kritičkom otklonu od sadašnjeg stanja urbanističkog kaosa i podsjećanju na vrijednosti po kojima su ti prostori izvorno mišljeni.
Arhivska podloga za najnovije radove izložene u Galeriji AŽ su fotografije poznatog splitskog fotografa Zvonimira Buljevića koji je kao tehnički suradnik bio uključen u projekt Splita 3. Serija crno-bijelih fotografija u stvari predstavlja fotografsku šetnju po netom izgrađenim predjelima kvartova Trstenik i Smrdečac i prikazuje neke od najpoznatijih arhitektonskih ostvarenja masovne stambene izgradnje na tom području. S obzirom da su zgrade snimljene odmah po završetku izgradnje, fasade još uvijek ne otkrivaju dinamiku življenja i u tom se smislu njihove plohe i volumeni mogu jasno iščitati i prenijeti osnovnu misao arhitektonskog promišljanja. Istovremeno, Buljević je kroz dinamične kadrove koji prikazuju odnos suvremene arhitekture i mediteranskog pejzaža vrlo jasno prikazao proces u kojemu grad preuzima područje nekadašnjih vinograda i polja. Popović već razrađenom umjetničkom strategijom formira hibridne radove na razmeđi između fotografije, reljefa i objekta. Na opisane fotografije on intervenira apliciranjem industrijskih filtera za korekciju boje koji su perforirani segmentima teksta iz dokumenta iz 1969. godine „Split 3: Osnovno urbanističko rješenje” koji je izradio Urbanistički institut SR Slovenije. Ovaj opsežan dokument donosi tehničke pojedinosti projekta, ali i ono što je u našem kontekstu važnije, temeljne ideje koje su odredile projekt takvim kakav je bio. Nerijetko uzvišen, idealistički jezik tako nas podsjeća da je „grad akt (čin) volje i mora biti sve više predmet svjesnog napora oblikovanja i preokupacija najsvjesnijih i najinteligentnijih snaga u društvenoj zajednici.” Stav kojeg se u današnjem vremenu izuzetno važno prisjetiti.
–
Prije gotovo tri godine, prigodom svoje samostalne izložbe u splitskoj Galeriji Škola, Viktor Popović je otvorio novo tematsko poglavlje u svom radu. Reagirajući na samu lokaciju galerije Škole likovnih umjetnosti koja je smještena na rubnom području istočnog predjela grada poznatog pod imenom Split 3, autor je započeo seriju radova temeljenu na prikupljenoj arhivskoj građi vezanoj uz ovaj izuzetno značajan urbanistički projekt s kraja šezdesetih godina prošlog stoljeća.
Popović je sadržajno zagrabio u tu vrlo inspirativnu i zanimljivu temu povijesnog planiranja i razvoja grada, te posljedično razmišljanja o vrijednostima koje su u međuvremenu u potpunosti zanemarene. Ova tema čini se razložna uslijed trenutnog porasta interesa za navedeno razdoblje zbog međunarodne reevaluacije modernizma s područja tadašnje Jugoslavije, no razlozi Popovićevog interesa za navedeno razdoblje ipak su nešto složeniji. S jedne je strane Split 3 prostor njegova odrastanja te u tom slučaju memorija prostora ima vrlo osoban karakter. S druge je strane arhitektura visoke moderne potpuno u skladu s referentnim poljem njegovog interesa u području umjetnosti. No, dok razvoj umjetničke strategije u autoreferencijalnom prostoru umjetnosti možemo smatrati definiranjem vrlo osobnog umjetničkog identiteta, istraživanje živog urbanističkog prostora neminovno dobiva širi društveni kontekst. Odluka da za rad koristi primarno arhivske materijale u Popovićevom slučaju govori o kritičkom otklonu od sadašnjeg stanja urbanističkog kaosa i podsjećanju na vrijednosti po kojima su ti prostori izvorno mišljeni.
Arhivska podloga za najnovije radove izložene u Galeriji AŽ su fotografije poznatog splitskog fotografa Zvonimira Buljevića koji je kao tehnički suradnik bio uključen u projekt Splita 3. Serija crno-bijelih fotografija u stvari predstavlja fotografsku šetnju po netom izgrađenim predjelima kvartova Trstenik i Smrdečac i prikazuje neke od najpoznatijih arhitektonskih ostvarenja masovne stambene izgradnje na tom području. S obzirom da su zgrade snimljene odmah po završetku izgradnje, fasade još uvijek ne otkrivaju dinamiku življenja i u tom se smislu njihove plohe i volumeni mogu jasno iščitati i prenijeti osnovnu misao arhitektonskog promišljanja. Istovremeno, Buljević je kroz dinamične kadrove koji prikazuju odnos suvremene arhitekture i mediteranskog pejzaža vrlo jasno prikazao proces u kojemu grad preuzima područje nekadašnjih vinograda i polja. Popović već razrađenom umjetničkom strategijom formira hibridne radove na razmeđi između fotografije, reljefa i objekta. Na opisane fotografije on intervenira apliciranjem industrijskih filtera za korekciju boje koji su perforirani segmentima teksta iz dokumenta iz 1969. godine „Split 3: Osnovno urbanističko rješenje” koji je izradio Urbanistički institut SR Slovenije. Ovaj opsežan dokument donosi tehničke pojedinosti projekta, ali i ono što je u našem kontekstu važnije, temeljne ideje koje su odredile projekt takvim kakav je bio. Nerijetko uzvišen, idealistički jezik tako nas podsjeća da je „grad akt (čin) volje i mora biti sve više predmet svjesnog napora oblikovanja i preokupacija najsvjesnijih i najinteligentnijih snaga u društvenoj zajednici.” Stav kojeg se u današnjem vremenu izuzetno važno prisjetiti.