Ljubica Srhoj Čerina
–

Viktor Popović jedna je od najizrazitijih umjetničkih osobnosti suvremene hrvatske likovne scene čiji je rad primjer konzistentnoga umjetničkog projekta u kojemu je razvidno sazrijevanje vizije, stila i postupaka, od slikarstva preko oprostorenja slike do instalacije, ambijenta… Po školovanju i vokaciji slikar prepoznat je kao nova osobnost umjetničke scene na 8. triennalu hrvatskog kiparstva 2003. god. kada mu je dodijeljena Velika nagrada za instalaciju sastavljenu od muških odjevnih predmeta iskrojenih iz olovnog lima i pažljivo složenih na staklenu policu.

Pripada generaciji koja se na likovnoj sceni Hrvatske pojavila u vrijeme kada se na svjetskoj likovnoj sceni, nakon 90-ih u kojima se umjetnost bavila sama sobom ili kritikom društva, javljaju glasovi koji kritiziraju stanje gubitka ozbiljne dimenzije umjetnosti. Yves Michaud je u svojoj knjizi Umjetnost u plinovitom stanju kritizirao: „Ta nova ispraznost približava se svijetu komunikacije i svijetu mode: umjetnost je postala tendencija prije nego metaforika.”1 U to se vrijeme dakle u specifičnim poslijeratnim tranzicijskim okolnostima na hrvatskoj likovnoj sceni pojavila jedna nova, informirana i kultivirana generacija. Kada ih je Zvonko Maković okupio u galeriji Kazamat u Osijeku 2004. godine, izložbu je naslovio Nova hrvatska skulptura, među njima bio je i V. Popović. Bilo je razvidno da se radi o generaciji umjetnika koja je individualnim pristupom – bez zajedničkog manifesta (jer to je vrijeme prošlo s postkonceptualnim patosom promjene svijeta umjetnosti i svijeta života između čega je stavljen znak jednakosti) – dosegnula srodne probleme te se potpuno odmaknula od hrvatske kiparske tradicije, odnosno od klasičnog shvaćanja skulpture kao volumena u prostoru.


Suvremena umjetnost na periferiji

Kao kustosici na rubu suvremenih likovnih zbivanja nameće mi se pitanje recepcije suvremene umjetnosti u gradu bogate baštine, ali bez mnogo sluha za suvremena likovna kretanja. Ako ostavimo po strani sociološku dijagnozu toga stanja, možemo reći da je i stanje umjetnosti pridonijelo otežanoj recepciji. Naime, ako je klasično/moderno prihvaćanje umjetničkog djela zahtijevalo pažljivo kretanje izložbenim prostorom zaustavljano isijavanjem aure umjetnina, u suvremenoj umjetnosti posjetitelj je uronjen u auru, često zbunjen nedostatkom predmeta koji bi je trebao isijavati, ili ne-običnošću predmeta što se tiče estetskoga. Na djelu je rastresito stanje stvari, pri čemu naravno ne treba smetnuti s uma auratičnost institucija, muzeja i kustoskih strategija, pa i tržišta2, koji daju autoritet tom „plinovitom” stanju. U „parama umjetničkog hamama” ima naravno, mode, površnosti, epigonstva koje parazitira na modernosti velikih uzora. Ali, bez obzira na to što se aura premjestila s djela na kontekst ili čak na infrastrukturu umjetnosti, umjetnost kao bivanje ovdje u ljudskom svijetu, kao značenje koje upućuje na nešto – unatoč zaglušujućoj hipertrofiji slika, diktatu tržišta, „aparatčicima” (Y. Michaud) suvremene umjetnosti i kritike – nužnost je bez koje je svijet nezamislivo i nezanimljivo mjesto.

Također, nameće mi se pitanje koje se možda čini zastarjelim, ali još uvijek odzvanja: Zašto će moj prijatelj koji je istrošene gorštačke opanke i iznošene vunene čarape zakucao naopako na ulaz svog stana, smatrajući to umjetničkim djelom, odbaciti šinjel Josepha Beuysa kao igru neprimjerenu institutu visoke umjetnosti. Ono što mogu reći jest, većina konzumenata umjetnosti želi auru, želi uzvišenost, želi natrag prognanu ljepotu, odnosno ljudi žele granicu između umjetnosti i života kako bi sami odlučili kada je treba prijeći (F. Bonami) jer suvremena umjetnost naravno nije tu da nas konformira ili zadivi vještinom, niti sam zagovornik mekšeg puta. Oslonjena na višestoljetni autoritet velike umjetnosti, potpomognuta institucijama, suvremena se umjetnost poput metamorfa rasplinjuje, mijenja oblike, zove gledatelja da joj pomogne uspostaviti svoj predmet, svoje referentno polje, a on pak mora biti educiran i zainteresiran.

Viktor Popović je umjetnik, profesor slikarstva na splitskoj Likovnoj akademiji i uspješan dizajner. Dugi niz godina profinjeno i nenametljivo likovno oblikuje i grafički identitet Galerije umjetnina u Zadru, međutim kao izlagač na zadarskoj je sceni prisutan sporadično. Ivica Župan je 2002. god. na 16. triennalu hrvatskog slikarstva Plavi salon u Zadru uključio njegove slike na olovnom limu u selekciju Situacija – mladi, a na posljednjem Plavom salonu u Medulićevoj 2 predstavio se, u okviru teme Vinka Srhoja Neomoderna ili još jedan prijelom stoljeća, dvjema svjetlosnim instalacijama od neonskih cijevi koje su asocirale hrpu drva za potpalu. Tada je prvi put upotrijebio svjetlost za svoju instalaciju, a citatnost, kao strukturalni element njegova djela, upućivala je na neonsku arte povera koja organičnošću priziva djela Maria Merza (Vinko Srhoj).

Moj prvi susret s Viktorom, umjetnikom zbio se 2000. god u Starom Gradu na Hvaru u Galeriji Juraj Plančić, gdje je izlagao s Ivanom Franke te je na njezin fragilni, svjetlosni ambijent odgovorio kontrastom: na zidovima izložio je meditativne, grafitne slike ostvarene kontroliranom ponavljajućom gestom. Bez iluzije prostora, na tragu visokomodernističkih umjetničkih koncepata, one postaju modeli stvarnog „bez podrijetla ili stvarnosti” (J. Baudrillard). Na prozore postavio je amblematske olovne zastore (danas u uglednoj Zbirci suvremene umjetnosti Filip Trade). Bio je to prvi autorov iskorak u prostor. Ti su zastori ukazali na očuđujuću prirodu Viktorova djela, na poetiku iznevjerena očekivanja i zaigranost, jer tamo gdje očekujemo lakoću nailazimo na olovnu nepokretnost i težinu (muška odjeća koja bi mekano trebala obavijati tijelo također je od olovnog lima kao i nematerijalna čovjekova sjena na podu na nedavnoj izložbi u Galeriji umjetnina u Splitu). Ikonoklastički impuls moderne odjekuje ovdje na postmoderan način, a olovni zastori anuliraju i prirodno svjetlo i snažan krajolik bremenit povijesnim značenjem, vidljiv kroz prozore Galerije Plančić: mediteranski plener Hektorovićeva vrta, Dominikanski samostan… stvarajući ambijent umjetnosti. Jer, Viktor je čovjek dijaloga, po principu kontrapunkta ili nadovezivanja, ovdje s I. Franke, na nedavnoj izložbi u Galeriji umjetnina u Splitu s I. Eškinjom, gdje obojica „rekonstruiraju postulate modernističkog poimanja umjetnosti, istražuju razine percepcije i varljivost vizualne iluzije” (J. Babić).

Kao dijete svog vremena, koje određuje kulturna dominanta postmodernizma, zatekao se u prostoru velike slobode gdje sve ide, a njegova dijaloška i profinjena priroda stvorila je zreo umjetnički koncept u dosluhu s visokim modernizmom, minimalizmom i geometrizmom te ikonoklazmom avangarde…, reinterpretirajući njihove procedure. I materijalima koje bira: olovo, guma, motorno ulje, čelični profili, neonske i argonske cijevi nastoji lišiti djelo narativnosti i asocijativnosti da bi iskazao „otpor prema povezanosti čovjeka s prirodnim materijalima kao što su voda, zemlja, kamen ili plemeniti metali, koji sa sobom nose emocionalne natruhe” (V. P.), ne bi li tako dohvatio hiperstvarnost umjetnosti. Pa i gesta kojom iscrtava površinu slika više je „kulturni kôd” i pročišćeni ostatak ekspresije.

Na izložbi u galeriji Sv. Krševan u Šibeniku 2003. god., prožimanjem stvarnog prostora crkve i imaginarnog prostora slike, igra se našom percepcijom na tragu serioznih i strogih istraživanja „retinalne umjetnosti”; ali opet slobodnom i samovoljnom inačicom te baštine, jer stvara iluziju prostora i u slici, što je nezamislivo u strogom minimalističkom istraživanju temeljnih struktura.

Gemetrija kao tema poslužila je Viktoru Popoviću za instalaciju od argonskih cijevi (danas u fundusu Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu) Koji je neuk u geometriji, neka ne ulazi. (Platon, 387. god. pr. Kr.), što je navodno stajalo na ulazu u Platonovu Akademiju. Jedan od kulturnih, filozofskih, perceptivnih postulata (sjetimo se Cézanneovih kugle, stošca i valjka) postaje u Viktorovoj interpretaciji instalacija u kojoj se strogi geometrijski credo iskazuje fluidnošću argona. Moguća su pitanja: je li to umjetnikov credo, osobno odavanje počasti geometrijskom redu i sigurnosti, još jedno utjecanje kulturnim kodovima civilizacije?

Reducirajući osobnost, ekspresiju, emociju, oslonio se na minimalizam ne bi li našao od „života” neovisan kod, model stvarnosti zaštićen od buke društvenog angažmana ili ogoljene autoprezentacije ili autobiografičnosti.


Sama-gotova-stvar umjetnosti

U dijalogu „s mrtvim i živim suvremenicima”Viktor reinterpretira i stoljeće staru ideju readymadea. Sama-gotova-stvar uglavnom nije industrijski proizveden predmet, već autor radi, kako je u kritici primijećeno, „obrnuti readymade”, konstruira olovnu odjeću ili olovne zastore te iz područja umjetnosti preko stvarnosti nudi višeznačna čitanja. Može li se u praznoj muškoj odjeći iščitati kakvo egzistencijalno pitanje punine i praznine, pa i konstrukcije identiteta? Ili, da li su stol i stolica, koje je dizajnirao i prekrio gumom, koju je poput kože potom skinuo (izloženo in situ na rimskom mozaiku u Galeriji Moria u Starom Gradu 2004.), samo pozitiv i negativ prostora ili možemo iščitati kakvo oljušteno značenje?

U instalacijama izvedenim u Portlandu i na Komiži 2006. koristi pak posuđene stolice bremenite uporabom, složene na nefunkcionalnu gomilu iznutra povezanu svjetlom, a u predmetima Bez naziva3 2007. god. (od kojih se jedan nalazi i u fundusu Galerije umjetnina u Zadru) skrivene pod debelim slojem gume nalaze se islužene pisaće mašine, ciklostil, … Readymade je dakle skriven ili se tek naslućuje, ali je guma ulaštena do visokog sjaja lijepog, modernističkog, apstraktnog predmeta koji priziva, recimo, oblike prostora Ivana Kožarića. Međutim, dok Kožarić o svojim oblicima prostora govori kao o viziji koja je lebdjela pred njim na neka tri-četiri metra pod kutom od 45 stupnjeva, Popović prikriva uvjete nastanka djela, njegovi su gumeni oblici promišljen izbor i dijalog s modernističkim umjetničkim procedurama. To su i modeli stvarnog i vizualno zanimljive estetske činjenice. I tako evo nas do spornih pojmova estetike i ljepote, teorijskih pitanja suvremene umjetnosti od avangardnog rascjepa između umjetnosti i ljepote. Je li lijepo nužan uvjet umjetničkog, da li je „ljepota uzgredan dio djela koje ima druge namjere” (u povodu pisoara M. Duchampa), je li prošao strah od ljepote (kalifobija) radikalno avangardne umjetnosti.4


Bez naziva, 2011.

U Gradskoj se loži Viktor Popović predstavlja svjetlosnom instalacijom od preko stotinu neonskih cijevi na finim metalnim nitima, razapetom preko 100 m2 Lože iznad glava posjetilaca poput paukove mreže koja aktivira čitav prostor. Mreža je podignuta iznad vrata i spušta se prema suprotnom zidu Lože zaustavljajući kretanje posjetilaca i perspektivno produbljujući prostor. U svoj je ambijent autor uključio i vanjski prostor jer se mreža kroz stakla odražava lebdeći i iznad gradskoga trga i ulica, mijenjajući tako i percepciju vanjskoga prostora. Ambijent manirističke, postmoderno interpretirane Lože izazvao je dakle umjetnika da po principu kontrasta isplete s pomoću hladne svjetlosti neona geometrijsku konstrukciju koja pak priziva prirodnu strukturu paukove mreže.

Bili radovi V. Popovića „modeli stvarnosti” i/li citatni kôdovi kulture, uvijek je to dosljedan likovni koncept koji nosi onaj umjetnički touch koji ucrtava granicu između umjetnosti i života. Iako, kako kaže autor, sve može biti skulptura, kruh koji mijesimo, cipele koje nosimo, slažem se s Jasminkom Babić koja pišući o ovom umjetniku navodi „da je uvijek začudan onaj ključni trenutak u kojemu postavljanje tenisica na drvenu policu ili spajanje stolice sa svojim gumenim omotačem, znači i stvaranje umjetničkog djela”, kojemu, dodajmo, muzealiziranje ništa niti dodaje niti oduzima.