Jasminka Babić
–
Američki estetičar Artur Danto kroz pojam svijeta umjetnosti ukazuje na činjenicu da umjetničko djelo nije samo materijalni predmet ili vizualni fenomen, već da je ono objekt sa svojim mjestom u povijesti umjetnosti, objekt koji pokazuje stavove umjetnika i u sebi sadrži interpretacije (umjetnika, kritike i teorije)1. Umjetnik kao prvi interpretator može se koristiti strategijom premještanja objekta iz jednog u drugi kontekst. Upravo istraživanje kompleksnosti odnosa umjetničkog djela (svijeta) i onog neumjetničkog kroz strategije posvajanja, suprotstavljanja i simulacije, možda najjasnije određuje umjetničko djelovanje Viktora Popovića.
Provokaciju pomaknute percepcije svog rada Popović je uvijek postizao očuđavanjem objekta, bilo da je riječ o ranim olovnim zavjesama (Galerija Plančić, Stari Grad, Hvar, 2000.; Postskulptura, HDLU, Zagreb 2005.) ili odjevnim predmetima (VIII. trijenale hrvatskog kiparstva, Zagreb 2003.). Vrlo jednostavnim postupkom zamjene materijala uobičajenih za uporabni predmet olovom, umjetnik je stvorio artificijelnu situaciju koja provocira promatrača na drugačije čitanje viđenog. Jednako nastojanje, izvedeno drugim sredstvima, vidljivo je i u instalaciji s drvenim stolom i stolicom obučenim u gumenu „kožu“ (Galerija Moria, Stari Grad, Hvar, 2004.). Upravo intervencija gumom širi polje predmeta i pretvara ga u navedeni umjetnički objekt. Najnoviji rad nastaje potpuno u skladu s prethodnim minimalnim intervencijama i jednostavnim postupcima. Na podu izložbenog prostora Popović u olovu izvodi ljudske sjene. Materijaliziranje nečeg nestalnog, lako promjenjivog, nečeg što izmiče percepciji, a uvijek je prisutno, u osnovi je vrlo težak zadatak za bilo koju granu umjetnosti. Ljudska sjena postaje objektom, dok joj je istodobno oduzeta najvažnija materijalna komponenta – tijelo. Inverzijom značenja Popović još jednom postiže privlačnu ludičku komponentu koja je, bez obzira na serioznost i svojevrsnu ogoljenost njegovih radova uvijek prisutna.
Sustavnim i promišljenim radom Viktor Popović se zasigurno može svrstati u red umjetnika koji suvereno vladaju vlastitim rječnikom i stvaraju radove koji nas svojom čistoćom i izvornošću ponovno podsjećaju na jedinstvenu vrijednost aure umjetničkog djela/ svijeta.
–
Američki estetičar Artur Danto kroz pojam svijeta umjetnosti ukazuje na činjenicu da umjetničko djelo nije samo materijalni predmet ili vizualni fenomen, već da je ono objekt sa svojim mjestom u povijesti umjetnosti, objekt koji pokazuje stavove umjetnika i u sebi sadrži interpretacije (umjetnika, kritike i teorije)1. Umjetnik kao prvi interpretator može se koristiti strategijom premještanja objekta iz jednog u drugi kontekst. Upravo istraživanje kompleksnosti odnosa umjetničkog djela (svijeta) i onog neumjetničkog kroz strategije posvajanja, suprotstavljanja i simulacije, možda najjasnije određuje umjetničko djelovanje Viktora Popovića.
Provokaciju pomaknute percepcije svog rada Popović je uvijek postizao očuđavanjem objekta, bilo da je riječ o ranim olovnim zavjesama (Galerija Plančić, Stari Grad, Hvar, 2000.; Postskulptura, HDLU, Zagreb 2005.) ili odjevnim predmetima (VIII. trijenale hrvatskog kiparstva, Zagreb 2003.). Vrlo jednostavnim postupkom zamjene materijala uobičajenih za uporabni predmet olovom, umjetnik je stvorio artificijelnu situaciju koja provocira promatrača na drugačije čitanje viđenog. Jednako nastojanje, izvedeno drugim sredstvima, vidljivo je i u instalaciji s drvenim stolom i stolicom obučenim u gumenu „kožu“ (Galerija Moria, Stari Grad, Hvar, 2004.). Upravo intervencija gumom širi polje predmeta i pretvara ga u navedeni umjetnički objekt. Najnoviji rad nastaje potpuno u skladu s prethodnim minimalnim intervencijama i jednostavnim postupcima. Na podu izložbenog prostora Popović u olovu izvodi ljudske sjene. Materijaliziranje nečeg nestalnog, lako promjenjivog, nečeg što izmiče percepciji, a uvijek je prisutno, u osnovi je vrlo težak zadatak za bilo koju granu umjetnosti. Ljudska sjena postaje objektom, dok joj je istodobno oduzeta najvažnija materijalna komponenta – tijelo. Inverzijom značenja Popović još jednom postiže privlačnu ludičku komponentu koja je, bez obzira na serioznost i svojevrsnu ogoljenost njegovih radova uvijek prisutna.
Sustavnim i promišljenim radom Viktor Popović se zasigurno može svrstati u red umjetnika koji suvereno vladaju vlastitim rječnikom i stvaraju radove koji nas svojom čistoćom i izvornošću ponovno podsjećaju na jedinstvenu vrijednost aure umjetničkog djela/ svijeta.
- Svijet umjetnosti Artura Dantoa objašnjava Miško Šuvaković u: Pojmovnik suvremene umjetnosti, Horetzky, Zagreb, Vlees & Beton, Ghent, 2005., str. 587.