Jasminka Babić
–

Arthur C. Danto u svojem djelu Preobražaj svakidašnjeg pri razmišljanju o imenovanju umjetničkog djela „Bez naslova” (kada je taj naziv odabir umjetnika, a ne nepoznavanje izvornog naziva djela) navodi da „… puke stvari nemaju pravo na naslove. Naslov je više od imena; on često predstavlja uputu za tumačenje ili čitanje koja i ne mora uvijek biti od pomoći…”1. Ovaj pasus možda ponajbolje opisuje inzistiranje Viktora Popovića da sve svoje radove uvijek naziva jednako (Bez naziva), odbijajući im dati opisni ili asocijativni naziv. Naravno da ova odluka ne upućuje na nedostatak sadržaja ili značenja, već naglašava izmještanje, pomaknutost istog. Odbijanjem definicije i konotacija koje nosi naziv, upućuje se na razmišljanje o samom karakteru umjetničkog predmeta, na ludički postupak kojim, u ovom slučaju, prijelaz od uporabnog predmeta na umjetnički postaje centrom umjetničkog nastojanja. Umjetnost i značaj postupka vidi se u samom prelasku te granice predmeta u umjetničko djelo. U današnje vrijeme više nije aktualno pitanje o tome da li je predmet iz svakodnevnice postavljen u umjetnički kontekst umjetničko djelo. Na to pitanje se odgovaralo prije gotovo stotinu godina, u doba prvih Duchampovih readymadea. Još šezdesetih godina prošloga stoljeća Warholove Brillo kutije spremno su prihvaćene kao umjetničko djelo. Danas smo svjedoci bogate povijesti umjetničkih nastojanja da na razne načine preispitaju granicu umjetnosti i stvarnosti, da uspostave njihov odnos, da definiraju i/li otklone granice tih uistinu prožetih svjetova. Ono što je s naše pozicije zanimljivo promatrati je način na koji se suvremeni umjetnici svjesni ove tradicije odnose prema naslijeđenim elementima i u kojem smjeru ih vode daljnja promišljanja ove tematike.

Najnovija splitska izložba Viktora Popovića otkriva nam dvije osnovne preokupacije ovog umjetnika u transponiranju neumjetničkih, pukih stvari, u umjetnički predmet. S jedne strane umjetnik postavlja prostornu instalaciju koja se sastoji od industrijski proizvedenih čeličnih H profila i na njih pričvršćenih svjetlećih argonskih cijevi. U ovom slučaju interes umjetnika za odabrane predmete je čisto u njihovoj formi. Primaran je odnos kontrasta teškog, hermetičnog metala i nematerijalnosti i prozračnosti svjetleće cijevi. Argonske cijevi naglašavaju linearnost i stvaraju privid lakoće čeličnih elemenata, dok same metalne grede definiraju, gotovo prizemljuju svjetlosne akcente. Ritmom postavljanja i prepletanja ovih elemenata Popović redefinira izlagači prostor, stvarajući potpuno nove prostorne odnose. U prostoru Gliptoteke HAZU-a u Zagrebu, gdje je prigodom posljednjeg Trijenala hrvatskog kiparstva ova instalacija bila prvi puta postavljena, Popović je čeličnim profilima prekrio pod izložbenog prostora. Posjetitelj se pri ulasku neminovno nalazio u dilemi da li nastaviti dalje preko čeličnih greda (očito na vlastitu odgovornost), ili promotriti rad sa sigurne udaljenosti ulaznih vrata. Specifičnost prostora splitskog Akvarija dodatno naglašava ovaj ludički moment instalacije. Umjetnik se odlučio postaviti instalaciju na izdvojeni dio prostora na koji se pri ulasku pruža pogled s uzdignutog platoa. Na ovaj način promatraču je odmah pružen pogled na čitavu kompoziciju rada, jasno se otvaraju svi međusobni odnosi postavljenih elemenata i kvaliteta potpuno promijenjenog prostora. Sretna je i činjenica da sam prostor arhitektonski nije mišljen kao klasičan izlagači prostor, pa vrijednost volumena i veličine unutarnjeg prostora nadjačava važnost zidne plohe. Naravno da umjetnik ne ukida mogućnost približavanja instalaciji, fizički se može ući među čelične profile, promijeniti rakurs gledanja, proučiti detalje samog rada. Pri tom se otkriva i potpuna transformacija prostora, jer promjena se ne događa više samo u vizualnom smislu, već je potpuno određena novim putanjama kretanja na koje nas postavljeni elementi usmjeravaju. Doživljaj umjetničkog djela time postaje i potpuno novo prostorno iskustvo.

Druga instalacija izvedena na ovoj izložbi vraća nas ponovno na priču o uporabnim predmetima. Sastoji se od posuđenih (!) stolica, te od argonskih cijevi postavljenih unutar konstrukcije. Najzanimljiviji dio ove instalacije sastoji se upravo u činu posudbe stolica koji jasno ocrtava razmišljanja o pojmu readymadea. Kroz povijest su umjetnici na različite načine pristupali ovoj problematici. Često je običan uporabni predmet samim postavljanjem u galeriju postajao umjetničkim. Nerijetka je i simulacija uporabnog predmeta njegovom izvedbom u drugom materijalu, dimenzijama i sl. U svakom slučaju je uvijek prisutan i ključan trenutak prisvajanja ili, da se u Viktorovom slučaju točnije izrazimo, posudba predmeta. Raniji radovi u kojima se bavio problematikom readymadea, kao što su olovne zavjese prvi puta postavljene na izložbi u Galeriji Plančić u Starom Gradu na Hvaru (2000.) ili odjevni predmeti izvedeni u olovu (nagrađeni rad s VIII. trijenala hrvatskog kiparstva 2003. godine), izrazito su oksimoronskog karaktera i više provociraju negoli simuliraju, kako je to dobro primijetio u svom tekstu Klaudio Štefančić.2 Naglasak je uvijek bio na stvaranju „pomaknute” situacije, na izrazitom efektu začudnosti. Tu je riječ je o predmetima koji su napravljeni kao imitacija uporabnog, no sa isključivom svrhom da budu umjetnički predmet. No, u recentnim radovima Viktor Popović je krenuo korak dalje u razmatranju navedene problematike. U projektima izvedenim prošle godine u Gradskoj čitaonici u Komiži, te u Portlandu, posuđuje stolice iz lokalne škole ili od poznanika i od njih konstruira prostornu instalaciju. Sličan je projekt nedavno realizirao u Zagrebu, no ovoga puta u radnim prostorima (Gradska vijećnica u Zagrebu, modni studio I-gle i cvjećarnica Saše Šekoranje). Zatečene predmete ili one usko vezane uz samu djelatnost vlasnika je posudio i uklopio u rad. Debelim, teškim gumenim prekrivačem pokriveni su šivaći i pisaći strojevi, vrtne alatke. Nakon izložbe, umjetnik vraća predmet vlasniku i time mu ponovno omogućuje izvornu funkciju. Za splitsku instalaciju u prostoru Akvarija, umjetnik posuđuje stolice od prijatelja, poznanika, čak i putem medija poziva širu publiku na sudjelovanje u projektu. Ovim postupkom predmet vadi iz svog izvornog konteksta, onemogućava njegovu uporabu kao funkcionalnog predmeta dajući mu novi umjetnički kontekst. U postupku je vrlo direktan, simulacija ne postoji. Situacija je izrazito jasna – na stolicama pričvršćenim u naizgled kaotičnu hrpu ne može se sjediti. Sada u prvi plan dolazi njihov oblik, njihova mogućnost da stvore vizualno zanimljivu cjelinu. Stolice koje nose svaka svoju priču naglašenu tragovima habanja, suprotstavlja argonskim svjetlećim cijevima koje postavlja unutar instalacije. S jedne strane se nalaze istrošeni uporabni predmeti, a s druge hladna, definirana svjetlost koja ih gotovo simbolično pretvara u izložbeni eksponat. Proces završava kada po završetku izložbe stolica bude vraćena vlasniku, u izvorni kontekst. No prožimanje umjetnosti i stvarnog života tu ne prestaje, jer i kada predmet ponovno postane pukim predmetom, bit će obogaćen memorijom na svoje umjetničko postojanje.