Jasminka Babić
Pogled na grad

Kritička svijest pri oblikovanju i promjeni urbanih struktura, neizostavan je čimbenik u životu suvremenog grada. Splitski specifikum je izuzetno slojevit i višeznačan. To je grad koji svoj kontinuitet urbanog održava već sedamanest stoljeća, no u načinu života i istaknutim vrijednostima, ruralna nota često biva dominantija od urbane. To je grad koji je kroz čitavu svoju povijest razvijao suživot staroga i novoga, no istovremeno nosi breme romantizirane povijesti na kojoj se danas, uglavnom potpuno iskrivljeno, gradi imidž turističkog centra. Nedovoljno definiran stav provlači se kroz loše prezentiranu povijest, kroz serviranje neke polu-priče namijenjene poluzainteresiranom turistu. Tako i nije neuobičajeno da Dioklecijan i Sv. Duje ruku pod ruku kroče gradskom procesijom, dok ih iz prikrajka promatra Marko Marulić, i sam pomalo zbunjen svojom ulogom. Split je danas grad koji se, bez dobrog koncepta i plana, odlučio mapirati brojnim spomenicima zaslužnih građana, na koje je do sada gotovo potpuno zaboravio. Ispravljanje povijesnih nepravdi koje ćemo sami u budućnosti vrlo teško ispraviti.

Realna situacija pokazuje da nam je takva projekcija budućnosti jedina preostala, kao da zaboravljamo da je riječ o drugom gradu po veličini u Hrvatskoj, centru izuzetno značajne regije, velikom tranzitnom čvorištu, gradu koji je ne tako davno doživljavao gospodarske uzlete, koji, naposljetku već jako dugo funkcionira kao samodostatna cjelina. Gradu neupitne povijesti, s potpuno nejasnom vizijom budućnosti. Stoga je u pristupu gradskoj problematici nužna kritička svijest zasnovana na realnim osnovama. Potrebno je naglasiti realne osnove, jer kritičkog stava nam nikada nije nedostajalo. No kada je njegov žalac usmjeren na spuštanje drugog da bi se podiglo sebe, a ne da bi se postiglo nešto bolje, bolje bi bilo potpuno zaboraviti ikakvu kritiku. Upravo iz ovih razloga, kritike, ukoliko nisu konstruktivne, uvijek su opasne.

Među intelektualcima i umjetnicima oduvijek su postojali oni čija su percepcija i stav prema društvenom kontekstu davali poseban pogled na grad. Nameće se pitanje – koji su to suvremeni flâneuri, ti slobodni šetači koji implicitnom ironijom i znatiželjom analiziraju i odražavaju suvremenu urbanu kulturu?

Želimo li ih tražiti među vizualnim umjetnicima, jasno možemo razabrati mnogostruka djelovanja koja se razlikuju na formalnoj razini, no polazište i stav su im vrlo slični. S jedne se strane nalaze umjetnici čije je djelovanje prvenstveno usmjereno neposrednom okruženju, zajednici i javnom prostoru. To je svojevrsna angažirana kritičnost koja je na razini grada najzastupljenija kroz djelovanje Udruge za suvremenu umjetnost KVART. U posljednje tri godine su umjetnici okupljeni oko KVART-a realizirali akcije i izložbe kojima je usmjerena pažnja javnosti na rubne, zapuštene, ili potpuno devastirane dijelove gradskog kotara Trstenik. Iskoristivši takvu rubnu poziciju, izmaknutost iz središta, a istodobno nevjerojatnu akumulaciju kreativaca na malom prostoru, Split je njihovim radom dobio možda najzanimljiviji primjer sustavnog umjetničkog djelovanja u javnom prostoru u današnjoj Hrvatskoj. Nevezano uz institucije i bez uplitanja muzeoloških aparata, svojim se djelovanjem naslanjaju na akcije koje su sedamdesetih godina 20. stoljeća bile pokrenute u zagrebačkom naselju Sopot. Udruga koju vode i koordiniraju sami umjetnici/stanovnici tog gradskog naselja, sustavno inzistira na vezanosti sa zajednicom, a paralelno svojim radom u i izvan udruge promovira suvremenu umjetnost. Boris Šitum i Duška Boban, oboje članovi KVART-a, na različite načine izdvajaju zanimljive fragmente urbanosti. Šitum kombinacijom dvaju dominantnih gradskih ikonografija – vjerske i navijačke, potencira ionako jak emocionalni naboj koji ih prati, te stvara novu, suvremenu ikonu. Hajdučko srce u novom kontekstu postaje simbolom vrijednosti koje definiraju identitet i pripadnost velikog broja današnjih stanovnika Splita. Duška Boban pronalazi u zapuštenim i zaboravljenim urbanim krajolicima poticaj za gradnju fotokolaža. Detaljima fotografija snimljenih u splitskom brodogradilištu ili na Žnjanskim uvalama, crtačkom preciznošću niže zanimljive strukture koje se, iako uvijek zadržavaju svoju prepoznatljivost, u zaigranim oblicima kreću prema gotovo apstraktnim kompozicijama.

Rubna gradska područja su tema još jednog projekta koji su pod nazivom Transponiranje pejžaza prošle godine prezentirali Mateo Perasović i Zoran Alajbeg. Uništavanje krajolika nepromišljenim vađenjem kamena pri čemu se stvaraju nepopravljivi ožiljici u prirodnom tkivu, uobičajen su prizor koji se iz Splita vidi bez obzira na koju stranu uputili pogled. Ono na što su Perasović i Alajbeg ukazali ovim projektom, upravo je osvještavanje uništavanja koje nakon toliko vremena percipiramo kao normalno. Jer većina nas je odrasla upravo s tim pogledom i sama navika nas spriječava da kritički razmislimo o onom što vidimo. Njihov rad otvara niz vrlo ozbiljnih tema – eksploatacije, uništavanja zbog profita, pljačke… Onoga što sve više tvori našu svakodnevnicu.

Petar Grimani svoji sustavnim djelovanjem promišljeno, ali istovremeno s puno emocija i vezanosti za svoje okruženje, mjeri puls Splita i njegovih stanovnika. Njegovo promatranje i shvaćanje grada jedno je od rijetkih u kojima nema odmaka – on u dijalog s gradom uvijek ulazi otvoreno. Iniciranjem, kako ga je sam jednom prilikom nazvao, multidisciplinarnog eksperimenta 21. proljeća, Grimani nemali niz godina (od 1996.) raznim akcijama postavlja, ukazuje i potiče vrlo značajna pitanja. Fotodokumentacija happeninga Ovce i ribe iz 2005. godine pruža dobar uvid u način Grimanijeva rada – promišljanje isprepletenosti društvenog i umjetničkog angažmana, ali i problematike muzealizacije suvremene umjetnosti.

Tri rada izdvojena za izložbu dotiču problematiku skulpture u javnom prostoru i njezina svaćanja u današnjem trenutku. Rad Vojina Hraste pod nazivom Projekt Toma Bebić temelji se na njegovom prijedlogu za javnu skulpturu. Iako se kreće u okvirima reprezentativne spomeničke skulpture (ipak je riječ o Bebićevom portretu), Vojin ispituje granice mogućnosti njegova postava na splitsku Matejušku, u formi plutajuće bove u moru. Zanimljivost projekta potencirana je i podvojenim reakcijama kada je projekt kao ideja iznesen u javnost. Vedran Perkov se slične problematike dotiče radom pod nazivom Instant monument. Iako nije nužno vezan za splitsku sredinu, njegov se rad dobro referira na ranije navedeni problem javne skulpture, a i dira onu tipično dalmatinsku žicu potrebe za samoprezentacijom. Bista Sonje Gašperov na prvi pogled ne definira mnogo. No mitra na bradatoj glavi daje nam ključ u dešifriranje portretirane osobe – zaštitnika grada. A postavljanje Sv. Duje na tijelo PEZ bombona, otvara mogućnosti za potpuno nova čitanja. Dosljednom i neizbježnom ironijom, ova umjetnica na vrlo otvoren, neopterećen način, locira svo banaliziranje i svojevrsnu prostituciju današnjih vrijednosti.

Radovi Viktora Popovića i Nataše Pavlov, iako izvedeni u različitim medijima, imaju zajedničku naklonost minimalnom. Popović ni najnovijom instalacijom formalno ne izlazi van vlasitita izričaja, i dosljedno je lišen namjernog usmjeravanja promatrača prema bilo kakvim zaključcima. Ipak, u kontekstu ove izložbe za koju je i napravljen, oblik kaveza dovoljno jasno govori o mogućem načinu percepcije današnjeg Splita. Hermetičan video rad Nataše Pavlov ukazuje na stanje nemoći koje izgleda da prevladava među mlađim generacijama umjetnika. Jer biće-glavni akter videa, ponavljanjem pokreta koji neminovno asocira na nemir, potencira odbijanje pogleda na trenutnu situaciju i prihvaćanja stanja kakvo jest.

Rad Kristine Restović nastao je kao dio ciklusa pod nazivom Mjesta, kojim autorica kroz vlastitu povezanost s mjestima i vremenima koja su je formirala, ulazi u dijalog sa stvarnim i imaginarnim. Umjetnica gradi prostor donekle zasnovan na stvarnom prostoru njezina odrastanja, no puni ga asocijacijama i nedefiniranim sjećanjima koja su, iako možda i neutemeljena u stvarnosti, u određenom momentu bila ključna. U kontekstu same umjetnice, tipično gradskog života, odrastanja u mediteranskom okruženju antičke palače, Kristinin rad predstavlja značajan, gotovo izgubljen identitet Splita.

U eseju pod nazivom Svijet na putovanju, njemački teoretičar Boris Groys, među ostalim, piše i o mobilnosti suvremenih intelektualaca i umjetnika. Prvenstveno upućuje na mogućnost današnjeg umjetnika da „bezbolno izjegne vladajući lokalni ukus”1 i, umjesto da se prilagodi lokalnoj sredini, istomišljenike pronađe negdje drugdje. Srećom, izuzetno je velik broj umjetnika koji danas žive i rade u Splitu, što neminovno vodi zaključku da istomišljenici postoje. Potreba za drugim mjestom ili vremenom je neizbježna, no ipak ostaje očita odluka da bi se tu gdje jesmo ipak moglo nešto napraviti.
  1. Groys, Boris. Svijet na putovanju. U: Boris Groys: učiniti stvari vidljivima. Strategije suvremene umjetnosti. Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb 2006. str. 71.
2009
City View

group exhibition

Fonticus Gallery (organized by Croatian Association of Visual Artists – Split), Grožnjan, Croatia
August 8-28, 2009

curator:
Jasminka Babić



work exhibited:

Untitled
rubber
240 x 120 x 120 cm



photo credits:
Viktor Popović